Ovo je povelja onima koji su skupljali po kućama građu sedamdesetih, Turističkom društvu Čilipi, kasnije Kulturnom umjetničkom društvu koje je muzej uvijek doživljavalo kao svoju kuću i brinulo se o njemu koliko je bilo moguće. Ovo je povelja svim hrabrim i dobrim ljudima, zaposlenim i nezaposlenim koji su sudjelovali u spašavanju građe i čekanju da se muzej opet otvori te naravno svim onim ljudima koji su svojim radom, vidljivim ili manje vidljivim doprinijeli u tom ostvarenju. Ovo je povelja i svim stanovnicima Konavala koji na ovom mjestu baštine svoj identitet, kao i mladim ljudima zaposlenim u Muzejima i galerijama Konavala koji su posljednju godinu nesebično, prekovremeno i s puno strasti doprinijeli da u svim izložbama, programima za djecu i odrasle te u prezentaciji muzejske građe naprave maksimum – prostor koji plijeni i kojeg se ne može ne voljeti. Meni koja sam tu u službi, ovo je prilika za bolje i više.